Sunčani dan, nešto pre podneva u Siminoj 27 – sjajno vreme da se ode kod lekara! Proleće samo što nije, ali virusi su i dalje svuda oko nas, pa su u skladu sa tim hodnici Doma zdravlja Stari Grad popunjeni pacijentima.
Međutim, moj razlog posete ovoj ustanovi nije bio zdravstvene prirode. Na sajtu “Kakav je doktor?” Dom zdravlja Stari Grad je dobio prosečnu ocenu 3.84, a čak 55 od 380 građana koji su ga ocenili su izjavili da su ih prilikom pregleda doktori upućivali na privatnu praksu.
Hej, da se razumemo… pričamo o korupciji. Pošto su po zakonu sve zdravstvene usluge pokrivene zdravstvenim osiguranjem, a u praksi – reći ćemo, većina, pacijenti moraju da znaju da li zaista moraju dodatno da plate za uslugu zbog koje su upućeni da privatnu praksu, jer ova situacija može veoma lako da bude zloupotrebljena.
Podstaknuta ovim podatkom, rešila sam da porazgovaram sa Zaštitnicom pacijentovih prava o transparentnosti ove ustanove, koliko su pacijenti informisani o svojim pravima i koliko često se žale na njihovu povredu. Ali, ne lezi vraže… Ispostavilo se da sam potpuno promašila termin za bavljenje ovom temom u Siminoj 27.
Prethodnog dana sam pokušavala da dobijem Zaštitnicu telefonom, bezuspešno, pošto mi se niko nije javljao. I tako sam se uputila na lice mesta.
A tamo – milina! Glavni hol je, vidi se, skoro renoviran, svetao i čist. Doktorice ljubazne, kažu pacijentima “dobar dan, kako ste, izvolite”, a pacijenti uzvraćaju sa “hvala” i zadovoljnim osmesima po izlasku iz ordinacije. U svakom hodniku grupice pacijenata, ali nigde previše njih da bi se stvarala gužva.
Na putu do VII sprata i kancelarije Zaštitnice, primetila sam da u svakom hodniku stoji plakat sa velikim natpisom VAŠA PRAVA SU NAŠA BRIGA koji poziva nezadovoljne pacijente i one koji misle da su im povređena prava da se obrate Zaštitnici pacijentovih prava, uz njene kontakt podatke i upućivanje na kancelariju. Na prvom spratu me je dočekao i plakat koji obaveštava pacijente kojim zakonima su regulisana njihova prava.
“Ova ustanova je skroz okrenuta pacijentima”, pomislih, da bih onda shvatila da nigde nisam naišla ni na kakvo konkretno navođenje tih toliko pominjanih prava pacijenata. Ko će da, posle posete lekaru, kod kuće čeprka po zakonima i traži da li mu je neko pravo povređeno? Naročito u situaciji kada Zakon o zaštiti prava pacijenata stoji zaglavljen već 5 meseci na putu stupanja na snagu.
Stižem do kancelarije broj 10 na poslednjem spratu zgrade i kucam. Tišina. Niko se ne čuje, niko ne otvara. “Pa, dobro, možda je žena izašla na pauzu,” mislim, rešena da je sačekam. Ipak, posle par minuta se pojavljuje zaposleni iz kancelarije pored i na moje pominjanje koga čekam, uzvraća sa kratkim “ona je na godišnjem odmoru do 1. aprila.” To je značilo da bi trebalo da sačekam više od 10 dana na razgovor sa njom, jer, kao što sam rekla i finom gospodinu, nije mi previše hitno da bi je on odmah kontaktirao.
Dok sam obilazila spratove i odeljenja, primetila sam da Zaštitnica nije jedina nadležna da se bavi žalbama pacijenata. Na zidovima 2 različita odeljenja stoje obaveštenja da za sve primedbe, pohvale i sugestije pacijenti mogu da se obrate šeficama ta dva odeljenja. Ali, to nije sve! Na izlazu me, umesto knjige, dočekuje kutija utisaka, gde pacijenti mogu da ubace sve što im stoji na duši, dokle god može da stane na parče papira.
Ko li čita ove porukice? Gospođa sa portirnice mi fino objašnjava da je za njih zadužena glavna sestra, čija je kancelarija isto na VII spratu.
“Zanimljivo”, mislim se, rešena da kada sledeći put dođem ovde, porazgovaram sa sve tri nadležne osobe za mišljenja pacijenata. Na izlazu me je dočekuje i lekar koji je sa svojim saradnicima delio letke, obeležavajući Dan borbe protiv rada dojke.
Autor: Nevena Cukućan je diplomirana novinarka-politikološkinja. Rođena i odrasla u Zrenjaninu. Voli da putuje, čita, filozofira i da provodi vreme u društvu veselih i otvorenih ljudi. Kosmopolita u duši i veoma radoznala. Niko je neće ubediti da od sveta ne možemo da napravimo bolje mesto za život. Trenutno okupirana nefunkcionalnim sistemom zdravstva u Srbiji.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Mladi novinari u borbi protiv korupcije koji preko Agencije za borbu protiv korupcije finansira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Mišljenje i stavovi u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Agencije za borbu protiv korupcije i UNDP-a.